Kad se spomene Zrmanja, većina ljudi koji su porolazili tim krajem pomišlja na Obrovac i na nizvodni kanjon Zrmanje od ušća. To jest impozantan i po mnogo čemu zanimljiv, ali manji dio toka. Za uzovdni dio, koji prolazi kroz jedan od najdubljih kanjona u Hrvatskoj (ili najdublji – ovisno o kriteriju što je kanjon, a što riječna dolina), može se ustvrditi da je malo poznat. U Vodiču po rijekama Jugoslavije za veslače i ribiče (Mustafa i Roman Zirić, Sportska tribina, Zagreb, 1987.) za Zrmanju između ostalog piše: "Gornji tok rijeke je nedovoljno ispitan". U članku Osobitosti naših kanjona i njihova zaštita, Andrija-Želimir Lovrić (Priroda br.1, 1985.-1986.) spominje za dubinu kanjona Zrmanje 200 metara, a kao veći slap spominje Jankovića buk od 4 metra. Iz toga se može zaključiti da autor uopće nije poznavao uzvodni dio u kojem se nalazi Visoki buk od 15-tak metara visine. U istom područje gdje se nalazi Visoki buk kanjon je dubok oko 300 m. Pritok Krupu i njezin kratak, ali snažan pritok Krnjezu uopće ne spoominje, a izvorišni dio Krnjeze zatvara golem amfiteatar, svakako dublji od 300 m. Ni vodič kroz prirodne ljepote u Hrvatskoj (Ante Pelivan, Ekološki glasnik, D. Lomnica 1998.) ne spominje kanjon Krnjeze, koji je po svojim pejsažnim vrijednostima izniman.

Ovdje moram priznati da sam i sam bio sklon služiti se načinom izražavanja u kojem se spominju pridjevi 'neispitan', 'neistražen' i sl. bez ikakvih ograda. Naime kad su nama, ljudima iz urbanih sredina, takvi krajevi nepoznati, spremni smo proglasiti ih neistraženim i u svojoj samodovoljnosti olako zaboravljamo da ima drugih skupina ljudi koji poznaju te krajeve, koji jednostavno ondje žive. Tako su i ondjašnji stanovnici napasali svoja malobrojna stada i obrađivali ono malo zemlje na terasama uz rijeku i te kako dobro poznavali joj obale i ćud. Ljudi od struke, hidrolozi, geolozi, kartografi također istražuju Zrmanju i njene pritoke. Ali široj javnosti taj dio Hrvatske nije poznat kao posebna prirodna ljepota, a to svakako jest. Do Domovinskog rata onamo bi zalutao samo rijetki kajakaš, planinar, speleolog ili ribič. Objektivni razlozi takvog stanja jesu teška prohodnost samih kanjona i zabačenost cijelog kraja bez većih prometnica. Ima i subjektivnih razloga, među njima je sklonost društva da zanemaruje ono što se nalazi ispred očiju, ali to je šira tema.



Velik dio vode dolazi u Zrmanju iz Like kroz Velebit. Te vode pojavljuju se na desnoj obali kao brojni izvori i pritoci, pa je za obilazak desna obala zanimljivija. Krenimo Zrmanjom uzvodno, malo iznad revizorne elektrane 10-tak km od Obrovca. Nizvodno od elektrane ostaje samo jedan slap do ušća. Ondje vrijedi skrenuti uz kratak pritok Dobarnicu. Nakon nekoliko stotina metara dolazimo do izvora ispod visokog klisurastog odsjeka. To je pravi primjer izvora tipa Vaucluse. Cijela rijeka izbija na površinu iz okomite duboke jame. Smaragdna boja vode djeluje čudesno u sivom okviru okolnoga krša. Za niskih voda izvor presušuje. Vratimo se do Zrmanje. Put dalje vodi kroz Muškovce, nekad zloglasno područje iz kojeg su dolazili topnički napadi na Maslenicu. Sada je to skup sablasno praznih kuća. Na cijelom obilasku to je jedini disonantan akord, za koji sama priroda nije bila kriva.

Iza Muškovca riječne se strane suzuju i uzdižu sve više. Uz obalu rijeke nisu se mogli zadržati plodni komadi zemlje, pa ljudi nisu zalazili dalje. Nakon prvog zavoja rijeke staza se polako gubi, nestaju tragovi ljudskog djelovanja. Ulazimo u veličanstven i divlji kanjon. Strmi sipari spuštaju se s ruba platoa 300 m u dubinu sve do obala. Sliku upotpunjuje par orlova koji polagano kruže u visini. Posebnost kanjonske vegetacije ondje dolaze do punog izražaja. Na cijelom daljem putu i nestručnjaku iz botanike uočljiva je raznovrsnost biljnog svijeta. Dalje se krećemo polagano, po dnu velikih sipara, po stijenama bez puta. Premda je kretanje mukotrpno, ne možemo poželjeti da bude drugačije. Svi doživljaju skladno se uklapaju u bogatu sliku sastavljenu još od mirisa bilja, šuma vode, boja rijeke. Put, da ga ima, samo bi narušio sklad tog skrivenog svijeta

Od ušća Krupe Zrmanja se nalazi u kanjonu još 4 km uzvodno. Još dalje je žegarsko polje, a obale su ponovno naseljene. Ako krenemo Krupom uzvodno, ostajemo i dalje u skrivenom i zaboravljenom svijetu kanjona. Naići ćemo na slapište koje u dvije glavne stube savladava visinsku razliku od 40-tak m. Iza toga slijede još dva slapa do Kudinog mosta. To je jednostavna i skromna građevina, lijepa u svojoj primitivnosti. Most je izgrađen preko sedrenog slapa i od blokova sedre. Dvanaestak malih lukova premoštava rijeku i povezuje obije staze koje se spuštaju svaka sa svoje strane s ruba platoa. Most ne samo što ne narušava sklad slapišta već se izvanredno uklapa i oplemenjuje cijelu sliku. Na Kudinom mostu čovjek ima osijećaj putovanja kroz vrijeme, vraćanja u prošlost. Ne znam kad je most sagrađen, ali nema ništa ovovremeno u toj gradnju. Lako je zamisliti malene karavane kako prelate rijeku u vremenima kad je ovaj kraj bio na tromeđi Venecije, Turske i Habzburškog carstva. A tadašnji putnik imao je pred očima istu sliku koju i mi sada imamo.



Ovdje na dnu, uz rijeku nisu vidljivi tragovi današnjih vremena koji se nalaze visoko gore na zaravni. Čak nema ni plastičnog otpada ni sličnih ostataka, što je danas, na žalost, svojevrsna posebnost. Na kraju obilaska, blizu izvora Krupe, nalazi se manastir Krupa. Na sreću manastirska riznica je očuvana, ali sada nije dostupna za javnost. Zbirka sadrži i nekoliko inkunabula.

I na kraju, čemu ovakav naslov članka? Zrmanja jest zaštićen krajolik, ali smo u dijelu od Obrovca do ušća. Upravo na tom dijelu podignut je spomenik ljudskoj gluposti – tvornica glinice. Posljedica je bila, između ostalog, i uništenje cijelih životnih zajednica koje su živjele na posebnoj morskoj sedri. Priroda u gornjem dijelu toka je ostala sačuvana bez ikakve pomoći čovjeka i države, jednostavno zato što se taj isti čovjek ondje nije ni pojavljivao (kako bi je licemjerno štitio). Izvrstan primjer na kojem se vidi koliko je još velika naša nemoć da zaštitimo prirodu od sebe samih. I može li zaista gornji dio toka ostati trajno zaštićen i sačuvan, sam po sebi? Naivno bi bilo pomisliti da je tako, a na žalost nije tako. Prikazani opisi prirode zapravo odgovaraju stanju od prije 20-tak godina kada sam prvi put bio ondje. U proljeće 1998. god. ponovno sam prolazio opisanim putem. Na riječnom dnu iz pijeska virila je traktorska guma, vjerojatno bačena sa vrha kanjona. U blizini ostaci staklenke. Najveće je razočaranje došlo kad sam pokušao prijeći preko Kudinog mosta. Posljednjih dvaju lukova nije više bilo! A Kudin most nije na popisu zaštićenih spomenika kulture! Svakog vikenda u toplom dijelu godine od Žegara do Muškovca niz Zrmanju se spušta nekoliko velikih gumenjaka punih raftera. To sve skupa samo je znak da je krajnje vijreme da netko počne organizirano (i ne samo deklarativno) voditi brigu o tom dijelu domovine nam Hrvatske

Zrmanja treba zaštitu!